utorak, 04.12.2012.

Legla sam u krevet
i osjećala kako padam,
padam u beskraj.
Kako mi tijelo hladi
dok osjeti trnu,
a svijest, kao u spirali,
gubi se u tupoj tišini.

Htjela sam pomaknuti ruke
(ili sam samo razmišljala o tome?!).

Zagrebala sam prstom po plahti,
kao da želim zariti bol u madrac,
ogrebsti dubinu sna.

Sklopila sam oči i gluho zaplakala.

Čađave stanice u meni su rasle,
zagađena krv je bujala...
I u jednom trenu,
tisuće, tisuće metara duboko ispod kože,
oštar gutljaj je razrezao stisak,
puštajući prazninu da kroz ranu proteče.



- 18:17 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 24.07.2012.

Ona XII. ispod kože

Mogu li te oblikovati,
ispuniti,
upiti
kada pređem prstima
preko tvoga lica?

Mogu li te prisvojiti
kada nam se linije tijela
spoje kao žlice?
Voljeti te kapcima
kada me snažno grliš?

Mogu li te, dok pričaš s drugima,
gledati šutke?
Prepoznavati tvoj glas u svakom slovu,
uranjati te u uspomene?

Mogu li ti šaptati,
micati usnama bez glasa
dok spavaš?
Sanjati neke druge snove
pored tvojih,
pored tebe,
usnula?

Mogu li te ptati za bol,
ukrasti je
i prosuti po sebi kao vodu pod tušem?
Mogu li te voljeti
bez obzira na sate
bez obzira na tišine?

Mogu li te voljeti
i kad nas ne bude više?

- 21:04 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 12.08.2009.

Budnost u noći

Noćas..
Noćas ću prijeći sve granice
izbrisati te svuda oko sebe,
oblike koji su stvorili drugi..
Zaklopiti ću oči i nasmiješiti se..
U toj crti biti ćeš ti.

Noćima..
Noćima ću bacati zvijezde po nebu
stvoriti svoj svemir.
U njemu ću utopiti sve viđeno i čuno,
zaklopiti oči i osluškivati talase beskraja..
To ćeš biti ti.

Nije važno kada ni gdje,
ja ću te naći, stvoriti, diviti se..
I kad zaklopim oči znati ću..
Ja ću znati!
Ti si bi taj što me držao budnom u noći...



- 21:08 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 27.02.2009.

Dio mene koji je naučio voljeti

Ja te kradem
kao što dijete krade ljubav majke
i veselim očima tražim
nježnost tvoje kože, tvoga dodira.
Polako nestajem
u mirisu prostorije u kojoj spavaš,
u tvom dahu prosutom u tišinama.
Ja ti lažem kada kažem
da znam kao što nikad nisam mogla znati...
Shvaćaš li, vidiš li tu slatku glupost mojih nadanja?
Da te volim oduvijek...
Nema vremena
osim pijeska što se prosipa
među prstima koji te ljube,
zubima koji žele...
Ljubav, kao naranču, gristi
u njenoj boji prerastati osjećaje
i opet.. Voljeti...
U bunilu ti pričam o sreći,
ti se smiješ kao da znaš što govorim
i ja te volim. Jednostavno kao crtu tvoga lica.
Ljubim svaku sliku koju stvaraju tvoje oči...

Znam, doći će kiše
i sve će puno više boljeti od izgaranja.
Oblaci će biti teži i mučniji.
No ja ću tu jednako glupo stajati.
Ukradeni dio tebe će ostati
u dijelu mene koji je naučio voljeti.




- 01:36 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 07.02.2009.

Izgaranje

povjerovat ću
da je sve što sam htjela reći izgorjelo
kao šibica koju dogori njen plam
pa ih, jednu po jednu, bacam
potrošene, kao sate,
dok ostaje samo ugljen trag

na prstima
toplina ostaje na vršcima
i od plama do plama
podsjeća -
moja koža opet osjeća vrijeme

ali laž pod noktom..
taj trn što izvlači bol
vrebajući krv pod kožom,
njen nepotrošeni plam

ipak,
neću sumnjati
ništa više nego sama laž
bacit ću zadnju šibicu kao zadnju misao
tu na zemlju gdje ostaje prah


- 13:26 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 14.01.2009.

Let u nadu

možda ipak
ako pokušam
ako dovoljno poželim
možda
možda ću znati bolje
vidjeti više, jasnije
u predivnoj boji naranče
možda otkrijem sunce
i nebo
da, narančasto nebo
i možda se nasmijem
onako lako
kao kad se nauči prvi let
po stoti put izvesti s istim osjećajem
slobode, strasti i plahosti..
možda na kraju
udahnem zrak nekog drugog svemira
nekim drugim plućima
zaronim u Nju
tisuće komadića raskidanih njenim rukama
narančasto toplim
rukama Ljubavi..
možda ipak
ako ne odustanem
ako dovoljno daleko poletim

- 00:08 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.12.2008.

između neba i zemlje

ni na nebu,ni na zemlji
nema mjesta za ljude kao što smo mi
ljudi gladni slobode
ljudi utopljeni u trenucima

mi smo parada
koja prolazi kroz veliki grad
grad šaren od zvukova
grad betona i slika nekog malog neba

u njemu nema mjesta za nas
samo prolazimo bez zaustavljanja
kao malo slavlje u ljetno veče
smijehom ostavljamo tragove

nema mjesta za nas
ni na nebu, ni na zemlji
mi smo putnici bez voznog reda
mi hrlimo nekoj, možda toplijoj daljini

- 03:04 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 20.12.2008.

sve, sve ispočetka

sve ispočetka
jablane, tako velike na vjetru
i vrt prepun kadifa
koje nikad nisam voljela
sve opet ispočetka
šetati kraj muljevitog jezera
sjediti na povinuloj vrbi
dok se proljeće vraća bez obećanja

sve, sve opet ispočetka
i snažni vjetar koji oduzme dah
trenutak za osjećaj da stojim,
da mu prkosim
poput jablana, ponosna i strašna

sve ispočetka
sve molitve koje se tako nisu zvale
svaka šutnja koja je nosila tvoje ime
sve opet ispočetka
ispod tmurnog neba skriveni strah
na vrbi uz potok ostavljenje nade

sve, sve opet ispočetka
popeti se na drvo za šuštanjem lišća
i vjerovati da je to sve
opet kao nekad
ljuljati se na jablanu kojeg je srušilo nevrijeme
biti dijete

sve, sve opet ispočetka želim
pronaći te opet
na livadama gdje sam ostavljala osmijehe


- 17:15 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.12.2008.

petlja/kako izvući ljubav?

plesti riječi oko tvojih prstiju
kao igru s koncem
provlačiti krajeve
i opet završiti u šutnji

šutjeti kao da sve važno
lebdi negdje između nas
neprimjetno kao zrak
uvlači se u pore našeg osmijeha

sumnja
prokleta sumnja
i neizbrisiv trag kojeg ostavlja
u pitanjima koja prešućujemo
u osjećajima koje ubijamo

lažem li
kad ti dopustim da me primiš za ruku
kad ti prepustim prste
u nadi da će dodiri izvući novu petlju
nastaviti igru dvjema riječima

- 21:43 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.11.2008.

svijet bez nas

susresti te
pobjeći u trku
teškog koraka
teškim trepavicama
kidati trenutke
tvojih pogleda
tvojih osmijeha
bezbroj slika
što se u sekundi
tope,izgaraju,nestaju

htjeti te
izgarati za tim
da želiš isto
iste poljupce
iste noći
stvorene za nas
i više, i više
od beskraja čežnje
dodira koji kažu sve
nas koji smo jedno
i više, puno više
od onih što se vole
što su se nekad voljeli

jer osjetiti te
kao prvi drhtaj
hladnog jutra
voljeti kao ljubav samu
tebe, tebe
svijet koji se ruši
i stvara u nama
ljubiti ljubav u tebi
vidjeti svaki dan
tvoj pogled
tvoj osmijeh
kao dio sebe

zar je ne moguće?
ne, bolje bježi
da, idi
kao i ja
potrči
ne osvrći se
ne budi opet glup
od ljubavi
od zanosa
zaboravi sve
potrgaj sjećanja
kao stare slike
spali sve
samo idi
izgradi neki novi svijet
bez nas

- 22:15 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 22.11.2008.

na odlasku

grad nestaje
dok koračam prema peronu
mutnog pogleda
upijam kišu s asfalta
neki grč u meni
oduzima mi osjećaj za strah
bez obzira na put
ja hodam za njim

a noć je tiha
dok slušam svaki pad
svake suze
što zastane na rubovima oka
i ne znam, ne mogu
pustiti iz sebe dah
što se uvukao
kroz buku
grada u ruševinama

i samo hodam
dalje prema peronu
prema nekoj daljini
što ne oprašta
bljesak, ni rasap
sve u čemu nestaje
sklad zvukova i boja
grad koji ostaje bez imena

- 22:29 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 14.11.2008.

Ratnik

Pišem o tebi i
možda spomenem tvoje ime, Mario..
Čudno će zvučati u pjesmi jedne žene,
pjesmi koja nije ljubavna,
iako je pišem tebi, s ljubavlju..

Čudno je
pisati o tebi, dijeliti sa svijetom osjećaje
kojih nismo vrijedni, Mario..
Poslije svega ostali smo prašina
na tvom grobu

Možda ne bih smjela
pisati o svemu, ovako glupo..
Ipak, ja moram vrisnuti, reći svima -
bio si ljubavnik svih nas!
Koliko smo ti dužni te ljubavi, života..

I čudno je, Mario,
tako čudno,
sjediti ovdje godinama poslije svega
ne sjećati ničega o tebi
koji si godinama prije bio moj
Mario
Gorko je izvlačiti patetiku iz svega,
mrzeći djetinjstvo koje se izgubilo u meni..

I čudno je,
tako prokleto čudno voljeti život
bez one borbe koju smo živjeli u tebi


- 11:47 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.09.2008.

Predajem se

Predajem se
prvom koji uzme moje misli za sebe,
oslobodi me okova uzaludnih sati,
vitezu koji pohara moje osjećaje.
Predajem se
s prvom bijelom zastavom koju podignu moje oči,
s prvim jutrom koje se probudi negdje daleko od mene.
Predajem se
prvom koji izdere moju bijesnu kožu,
pretvori je svojim dahom u prah,
njemu, koji se usudi biti moj bog.
Ja se predajem
s prvom ranom koju izgrebli su na plućima moji nokti
tebi, koji ispiješ moj lijes slobodom.

- 19:31 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.07.2008.

ti voli mene

ti voli mene
a druge
druge će voljeti neki drugi

ti voli mene
između svih samotnih i tužnih
druge će tješiti drugi

ti voli mene
bez nekog posebnog razloga
u ime ljubavi
ljubi me
druge će ljubiti neki drugi

samo me voli
kao da nikad nisi znao ništa drugo

voli me jer sam tvoja,
a druge
druge će voljeti drugi bogovi

- 17:33 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.06.2008.

pogled u dlan

ako se pogledam u dlanu
što ću vidjeti?
namreškanu kožu?
ispružene osjećaje?

hoću li vidjeti cio svijet?
tu u mom dlanu
razbacane ulice,
prljave rubnike
i korake, vječne korake...

hoću li vidjeti prostor iza njega,
nečije tuđe ruke
skrivene u njemu?

hoću li vidjeti sve što nisam,
sve što nikad nisam smjela biti?
gomila lišća rasuta na cesti...

- 20:44 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 24.05.2008.

kroz sve što mogu
i ne mogu
proći ću s osmijehom u ruci
dlanom otvorenim prema suncu

kad me pitaš što tražim
udahnuti ću duboko
da zadržim istinu i poljubim te u istom dahu
i voljet ću te kao što to čovjek želi

proći ću kroz raspuknute krikove
što su ostali iza suznih dječjih lica
i kretati se notama uspavanke
vraćajući snove na njihovo mjesto
u oči poluotvorene u življenju

pratit će me isječci magle
da bi misterija ostala jednako prokleta,
žuđena i hladna;
ali neka te ne zavaruju boje
ljepota je najčistija bez oblika

- 13:34 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 26.04.2008.

više od riječi

reći ću ti nešto
ali pravi se da nisi čuo što što sam rekla
pravi se da je sve ostalo isto, bez istine

reći ću ti brzo i tiho
da se ne predomislim
da bude lakše prešutjeti neugodan muk

reći ću ti
iako znam da to neće promijeniti svijet
jer je to jedini način da preživim osjećaje

a kad ti kažem
nemoj ništa više pitati, reći
samo me pogledaj kao da znaš o čemu govorim

- 20:06 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 11.04.2008.

Kaži mi, prijatelju,
molim te, ja te trebam.
Kaži mi da je zagrljaj dovoljan
da ne pusti sve k vragu.
Da zadrži nit.

Kaži mi, mogu li koraci promijeniti put?
Zalutati u neki bolji svijet?
Pomozi mi, prijatelju, da ga nađem,
u kojem god obliku je.

Može li pogled zaustaviti traženje?
Pitam te, da bih ga zaustavila u treptaju,
u svijesti što ostaje budna i kad lažno sanjam.
Kaži mi zato, prijatelju, iako nije uvijek važna istina.

Pomozi mi, prijatelju,
samo zbog toga što ti je poznat zvuk mog imena.
Zagrli me čvrsto, kao što te nikada ne bih tražila.
Pomozi mi da utješim vrisak preponosan za ovaj svijet.

Kaži mi bilo što,
samo budi glas koji nije odustao od sreće.


- 21:09 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.03.2008.

Krvarit ću večeras,
blijedit ću
u tvom pogledu.
Praznom, prokleto bolnom.

I raširit ću krila
još uvijek beskrajna i divna,
bijela, neokaljana tobom.

Pisati ću o bilo čemu
da olakšam ovaj prokleti osjećaj.
Iako znam, hladnoća ostaje nenapisana.

Kad bih se bar mogla odreći svega,
nekako izgrebsti iz kože trnce,
jezivost osjećaja da ne postojim u tvojim očima.

Glupi ljudski odnosi,
prokleti osjećaji.
Ti..

- 17:57 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 15.02.2008.

Ako ikada pogledaš prema nebu
s očima punim suza, punim razočaranja,
znati ćeš.
Zaboravi na noć,
snovi više ne vrijede.
Ti više nisi dio toga neba.

Tada, dok se cijeli svijet vrti
kroz maglu i bezbroj zvukova oko tebe,
znati ćeš.
Proći ćeš kroz ljušture, grube i prazne
kao i tvoje ruke.
Ostati će samo trnci,
podsjet na možda uzaludno stvaranje.

I negdje između svijeta i sebe,
u središtu ironije,
osjetit ćeš potrebu da se bolesno glasno nasmiješ.
I kad se suza kradom prolije ispod zaklopljenog oka,
znati ćeš.
Tišina nije trenutak za smrt.

- 12:56 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 28.11.2007.

Tuđinski svoji

Može li čovjek zaboraviti
Da je naposljetku sam, svoj,
Proklet?

Može li čovjek spoznati
Da ipak postoji nešto više,
Da je svet?

Previše su daleke granice nade,
a vjera premalo ljudska
da je prihvatimo bez prigovora.

Zato očajavam nakon sreće
i smijem se bolesno glasno
nakon toliko tmurnih sati.
Zato stavljam prigovor na život.

Prečesto udaram kao muha u staklo.
a opet, iscrpljena trenutkom,
nisam se umorila zauvijek.

I kad je odraz u staklu odviše stran,
a dodir hladan i nijem,
dovoljan je dubok udah
da uhvatim svježi zrak
(da ne razočaram sebe?).

- 12:17 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 23.11.2007.

Udaljavanje

Spoznala sam te u noći,
tihoj, dok svi spavaju,
mučnoj, zbog neprospavanih sati,
zbog izgubljenoh snova.

Bio si sve
što je moglo stati u prostor prepun straha.
Bio si misao,
bio si osjećaj.
Bio si dovoljan za raspadnuti svijet.

A gdje si sad?

Skrivaš li se iza prigušenog plača,
usiljenog osmijeha,
ogorčenih riječi?

Udaljenost je ipak stvarna.
A tuđinski osjećaj slama.

I što će mi toliko željen svijet,
kad tebe nema u njemu?

- 11:51 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.08.2007.

Varka. I ništa više.

Zar sam to samo ja,
između magle i dubokog neba?
Zar ne postoji prah
koji će uvjeriti umorne vjeđe
da sanjam?
Varka. I ništa više.

Ako me ugledaš tihu i daleku,
zadrži taj prizor u sebi
i nikad mi ne reci za to.
Ne pričaj mi da si bio tu,
daleko od mene.
Mi smo bili varka.
Pusti me da vjerujem u to.

Budi moja uspomena.
Šapat što umiruje drhtave ruke.
Budi moja opomena,
da ne posegnem opet za dubokim nebom,
za tragom beskraja.
Pusti me da proklinjem, da patim.
Da se varam.
Pusti me da te prebolim.

- 16:07 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.07.2007.

Svijest

Kako se samo ceriš
dok buljiš u njih,
koji pričaju bez stanke.
A ti šutiš.

Kako se naslađuješ
njihovim grimasama,
što pokrivaju svaku laž priče.
Slušaš,razmišljaš o njoj,
svjestan njene tragedije,
njenog gadljivog prisustva.

Ljudska glupost.
Bezlične želje
zapakirane u nekakav san.

Kako se samo ceriš
dok u nama nadzireš njihov tijek.
Dok nas puštaš da budemo
više sami, sve manje svoji.

Proklete riječi,
zašto uvijek završe tako strane?

- 17:02 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.06.2007.

Iscenirano samoubojstvo

Negdje, u jednom dijelu mene
umire svijet
i rađaju se sjene.
Nema više zvuka da oslika pad.
Samo sivost jedne uspomene.

Daleko od stvarnog,
ispod tijesne kože
previjaju se tragovi od krvi.
Iskrivljeni poput krika
dozivaju srce da se vrati.

Al' nije ono krivo
što su drhtave ruke
i što je trenutak jači od misli.
Za što da se bori?
Ohladnjelo tijelo plavih osjećaja?

Kad bi znalo za samo jedan dah
što još slobodno prolazi bićem,
porazilo bi bukom kucaja
svaki glas što umorno od boli diše.

Al' uzalud je volja,
kad nestaje svijet koji ju stvara.

- 20:49 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 08.06.2007.

Molitva za glasne ljubavnike

Molitva na ustima presahlim
od šaptanja za suncem,
za njegovom toplinom.

Samo jedna riječ
brzog izgovora i
predugog čekanja.
Za odgovorom. Nadom.
Toplinom tvoga glasa.

A negdje iza mene
jecaju jeke starih razgovora.
Prate nježno hladne sjene
što su ostale iza nas.
Samotne i bez glasa.
Mrtvački tihe.

I zato molim večeras
jednom rječju,
s bezbroj pitanja.
Molitvom želim vratiti dug
koji smo ostavili svima njima.
Prevarenima.

Moje ruke više nikada neće
biti moje.
Prljave il' bijele - svejedno je.
One robuju tuđim zagrljajima.
Zagrljajima onih koji vole glasno,
bez šaptanja.

- 21:29 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 08.05.2007.

Osjet (nekima rutina, njemu čitav svijet)

K'o da netko mari
za smiješne riječi izazvane suncem,
u očima sljepca kojega ta omara ne peče.
On ipak osjeća žar
kao note koje se uvuku u vječnu misao,
tako skladne i žive.
I u njemu živi pjesma o suncu,
o svjetlu koje nikada nije vidio.
I on drhti od uzbuđenja jer spoznaje svijet,
jer njegova usta trnu od riječi
što omamljive i sparne griju koštani lijes.
Drugi vide sunce,
al' ne gledaju život u njemu,
ne traže sjenu tog žara u njima.
(Život je ipak samo oblik, mnoštvo boja
i likovi bez htijenja.)

U žaru sunca gube se granice svijesti.
(Život ipak može biti nešto više?!)

- 10:14 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 17.04.2007.

kakav dan...jednostavno nešto predivno..tako male stvari, a tako puno znače...
...zato ostavljam 1 predivnu pjesmu od Nerude na koju me podsjetilo to sve..




Your Laughter


Take bread away from me, if you wish,
take air away, but
do not take from me your laughter.

Do not take away the rose,
the lance flower that you pluck,
the water that suddenly
bursts forth in joy,
the sudden wave
of silver born in you.

My struggle is harsh and I come back
with eyes tired
at times from having seen
the unchanging earth,
but when your laughter enters
it rises to the sky seeking me
and it opens for me all
the doors of life.

My love, in the darkest
hour your laughter
opens, and if suddenly
you see my blood staining
the stones of the street,
laugh, because your laughter
will be for my hands
like a fresh sword.

Next to the sea in the autumn,
your laughter must raise
its foamy cascade,
and in the spring, love,
I want your laughter like
the flower I was waiting for,
the blue flower, the rose
of my echoing country.

Laugh at the night,
at the day, at the moon,
laugh at the twisted
streets of the island,
laugh at this clumsy
boy who loves you,
but when I open
my eyes and close them,
when my steps go,
when my steps return,
deny me bread, air,
light, spring,
but never your laughter
for I would die.

Pablo Neruda


- 17:25 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 13.04.2007.

U letu sam uhvatila
rub tvog kaputa
da bi te privukla žaru sunca.
Zadržala sam okus na usnama,
još vrelim od ugriza,
krvavim od laži,
od želja.

Trebala sam visinu jednog zanosa
da pogledom uhvatim život,
tako živ preda mnom,
tako mio u tebi.

Oprosti mi,
jer povrijedila sam anđela.

Nisam imala snage, znam.
I vjeruj boljelo je više
nego svaki pad podrezanih krila.
Želja da te volim bila je previše.






- 15:52 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 24.03.2007.

Bijeg voljenih

Uhvati me ako možeš
i poželi da je stvaran
ovaj bijeg.
Poželi da je tih
kako samo mrtve usne mogu biti.
Poželi ga ovako nježnog,
omrzlog zbog straha
da će ga otkriti.

Uhvati me ako krenem sama,
primi me za ruku
i zaustavi nečujne korake.
Poljubi me.
Poljubi me najglasnije što možeš,
da probudiš stražu naših osjećaja.

I skrij me onda.
U toplini svoga daha,
mekoći svoga dlana.
Skrij me duboko ispod kože.
I čuvaj me tu,blagošću anđela
i strašću osvetnika.
Samo me čuvaj.

I ako me pripitomiš, ja ću te voljeti.
Zato ne mari za svijet,
za riječi što pitaju o smislu.
Voli me, i ja ću biti tu.
Tvoja.

Ako pitaju za nas,
budale što se vole,
odgovori im smiješkom.
I neka nas traže cijelim svijetom,
neće nas naći u njemu.
Samo će budale znati slijediti jeku,
što prati bijeg voljenih.

- 18:51 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

"Pusti tišini da te ogoli,
osjećajima da te oblikuju,
stvarnosti da te zanese..."